Almasa Hodžić studentica je četvrte godine Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za obrambene tehnologije. Uz izvrsne rezultate koje postiže na sveučilištu, Almasa je i nogometni sudac. S njom smo, između ostalog, razgovarali o odnosu strojarstva i sporta, ali i o stereotipima s kojima se žene na ovom području mogu susresti.
Zašto strojarstvo i zašto obrambena tehnologija?
Uvijek sam imala tu sklonost ka rješavanju zadataka; puno me je više zabavljalo to, nego učenje stvari napamet. Malo sam se zeznula, uči se i na strojarstvu više nego što sam mislila, ali za puno stvari je potrebna logika i zaključivanje.
Strojarstvo je prepuno nekih „trikova“ koje treba razumjeti, a ja se osjećam sjajno kada ih razumijem. A obrambene tehnologije su toliko netipične, neistražene u našoj zemlji, da sam ja morala znati o čemu se radi. Oduvijek me zanimalo, ne posebno oružje ili municija, već način na koji te stvari funkcioniraju.
Jedna si od najboljih studenata na faksu, ali pretpostavljam da nailaziš na različite stereotipe. Ako postoje, kako je raditi s njima?
Pa, iskreno, najmanje sam se tako osjećala u strojarstvu. Zaokupila me super ambiciozna, kvalitetna generacija u koju se lako uklopim, a i ovaj fakultet, profesori, raja stvara zdravu atmosferu. Možda malo u prvoj godini, ljudi nisu očekivali da će plava djevojka odgovarati svojoj mehanici, ali to se odrazilo samo na to što su bili pozitivno iznenađeni, ništa drugo.
S obzirom da si gimnazijalka, misliš li da si na nekim nastavnim predmetima bila u prednosti ili u zaostatku u odnosu na kolege i kolegice koji/e su završili/e neku tehničku srednju školu?
Situacija je takva – gimnazijalci bolje poznaju matematiku, koja je forsira na prvoj godini, kao i opću fiziku, dok je učenicima koji dolaze iz tehničkih srednjih škola lakše razumjeti statiku, već crtaju i poznaju te stručne predmete o strojevima. Dakle, to uravnotežuje. Došla sam iz srednje škole, sjajnih ocjena, ali stvarno lošeg znanja, tako da sam obojici bila manjka, pa je sve opet bilo riješeno.
Možete li pronaći zajedničko tlo između strojarstva i nogometa ili sporta općenito? A što je to što ta dva svijeta čini potpuno različitima?
To je lako. Oboje su “muški”. U strojarstvu žene nisu iznenađenje, ali na fakultetu se uvijek upiše više momaka. U nogometu se ljudi mogu iznenaditi ako djevojka sudi.
Ponekad se čuje iz svlačionice: „Cura nams sudi!“ Zajedničko za oba ova zanimanja je da nema veze jeste li djevojčica ili dječak; ako radite i ako ste dobri u tome, nitko vam neće podmetati nogu.
Što je bilo ili je najveći izazov u samom studiju?
Prilično sam uporna i tvrdoglava, često ne mogu pustiti neke stvari. Tako da zaboravim jesti ili odbijam izlaziti, ne vidim prijatelje kad je gužva s ispitima. Teško mi je, iskreno, ponekad sortirati te prioritete. Strojarstvo zahtijeva žrtve i prihvatila sam to, samo još ne mogu pronaći mjeru kojom sam zadovoljna. – Kako Almas navodi za Karike.ba.
Pretpostavljam da imate neke savjete za buduće studente strojarstva?
Imam ih nekoliko.
Najvažnije je da dobro nauče funkcije još u srednjoj školi. Da se ne pate na faksu. Osim toga, da izaberu fakultet prema njihovim zanimanjima i predispozicijama, jer druga je priča kad se uči nešto što stvarno želiš da znaš.
Izvor: karike.ba
Autorica: Ilma Čosić