Učenica i njezina pjesma

Lorena Ivanek, učenica trećeg razreda Javne gimnazije „Vaso Pelagić“ Brčko, 29. oktobra 2019. godine prijavila se na konkurs za pjesnike KLD „Rešetari“, koji je raspisao konkurs za XXIII. susreti pjesnikinje na kojima je zastupljena i njena pjesma. Svaki pjesnik učestvuje sa tri pjesme. Pjesme trebaju biti napisane na standardnom hrvatskom književnom jeziku ili dijalektu hrvatskog jezika koji se govori na području na kojem pjesnik živi.
Lorena se bavi pisanjem još od osnovne škole, uživa stavljati svoje misli na papir i izazivati ​​emocije kod čitatelja, što je i pokazala kroz ovo takmičenje. Iako uživa u komponovanju proznih tekstova u kojima izražava svoja mišljenja i poglede na svijet i pobuđuje živopisne opise, više voli pisati pjesme, koje se često šalju raznim časopisima i natječajima, a ponekad istaknu na njihovim stranicama.
Lorenini studenti žele puno više napisanih pjesama, jer su počeci skriveni u malom do objavljivanja vlastite knjige.
Slijedi pjesma “Svi će na svijetu sanjati kratki san”, objavljena u zbirci “Nebeski valovi”. Činilo se da stihovi znaju kakvo nas vrijeme čeka, u kom smo periodu bili, jer pjesnici i dalje vide ono što drugi ne mogu …
Kratak je san na svijetu htijenje svako
Kratak je san na svijetu htijenje svako .
Noćima živim i dišem, jutrima bitke borim.
Noćima vidim boje, ljubim vatre u kojim gorim.
Tad kad u meni raste bolji i draži svijet.
Zatvaram oči, grabim rukama, želim mnogo,
Nadam se, sanjam, želim više,
Tople noći, slatko voće, sjajna sunca,
Umile melodije, nježan dodir, miris cvijeća.
Ostavi me u snu, ne budi me.
Tu smo samo ja i srce što treperi.
Mokrih očiju na glas se smijem,
Svime što imam volim i vjerujem.
Moj spokoj, moja sreća, moji snovi
Pod prstima se gube, kao oblaci nestaju.
Gdje se sunce izdiže, tu se moje spušta.
I najviše boli što su još uvijek tu.
Idite, snovi, sakrijte se, sklonite.
Ne dajte sumnji da vas dotakne, bježite.
Ne dajte strahu da gasi vaše vatre.
Čistoću i ljepotu za mene čuvajte.
Ne daj mi da sanjam, da želim i da se nadam.
Jer krvarim za spasenjem više no što podnijeti mogu.
Kao i carstva, snovi se dižu, snovi se ruše.
S njima se gubim, s njima patim, s njima padam.
Ništa ne boli k’o srušeni snovi
U tisuće oštrica što srce režu.
Ništ ne peče k’o pusta nada,
Prazna obećanja i sjećanja na sreću.
Za moje su muke slijepi, za njihove sam slijep.
Ne razumiju i ne mogu što na duši leži.
Kad bi znali, bil’ osuđivali, bil’ kleli?
O, imam li pravo sanjati taj novi, ljepši svijet?
Lorena Ivanek
Previous Post Previous Post
Newer Post Newer Post